David Albahari: Mamac

.

„“Odakle da počnem“, kaže majka.“ u prvoj rečenici jedinog pasusa Albaharijevog romana.

.

Odakle da počnem, pitam se ja skoro mjesec dana nakon otvaranja njenih korica i ispisanih ne znam koliko stranica koje su svi ovi redovi probudili u meni. 

.

Ovo je jedno od najneobičnijih mi čitanja, jer je toliko biografskog u životu glavnih junaka identično životima mojih; toliko je slika i priča probudilo sjećanja na trenutke koje sam smatrala zaboravljenim, a osjećanja i razmišljanja riječima opredmećeno, da sam u nevjerici iste rečenice iščitavala iščuđavajući se nad velikim i malim istinama, lažima, zabludama i porodičnim vinjetama, koje bih mogla prepisati u dnevnik, eto – da ga barem vodim. Nevjerovatno je to…

.

Ovaj roman preporučila bih za čitanje onako kako se listaju knjige stare i vrijedne, s pažnjom koja se posvećuje odvajanju i okretanju svake pojedinačne stranice, a ritam glasova u riječi i riječi u rečenici prati linijom kažiprsta koji ih podvlači – onako, upravo đački – iz neposredne blizine, dopuštajući da se između redova u otiske prsta zabilježi i ono što je prepoznato kao svoje.

.

.

I ne mogu mnogo više o njemu da napišem, jer ni porodice, ni umjetnost (književna posebno), ni holokaust, ni ratovi četrdesetih i devedesetih, ni Beograd, ni nekadašnja zajednička zemlja, ni lični i kolektivni gubici, ni Kanada, ni Donald (o crni Donalde, mišljah stalno..) izdvojeni ovako na jednom mjestu neće vam reći mnogo.

Ali jedno tako dirljivo, emotivno, melankolično i sjetno djelo kao što je Mamac morate pročitati!

.