Ovaj naslov postavio je i određeno očekivanje od priče – da će da bude ili neobična ili ispričana nekim novim glasom. Donijela je ponešto od oboje.
.
Navikla sam (kod ove nekolicine pročitanih skandinavskih autora) da nakon pročitane posljednje rečenice kakvog štiva treba da budem i malo kreativna ne bih li i sama u sebi na pročitano stavila tačku. Sa ovom autorkom tako bilo nije.
.
Ćersti priča jednu neobičnu priču o jednako neobičnoj Matei Martinsen, koja živi još neobičniji život!
Naime, sve ono što jeste izgradila je uz i oko svog voljenog muža Nilsa (čije ime saznajemo na posljednjim stranicama ovog obimom nevelikog štiva). Svog Epsilona, kako ga je zvala, inače statističara po karakteru i izboru, upoznala je još u osnovnoj školi, onomad kada ju je udario grom po drugi put.
.
„Verovatnoća da te grom pogodi dva puta na isto mesto manja je od ɛ, ukoliko je ɛ mikroskopski mala veličina“, bila je njegova prva rečenica upućena njoj. Ostalo je (i)storija.
.
.
Što brže idem sve sam manja priča je o starosti, usamljenosti, ali i jednom povučenom, svedenom životu lišenog maltene svega što ne stane u četiri zida i svakog ko se ne zove Epsilon, života koji se živi u strahu od smrti; života koji to postaje nakon što se jedan odživio. Čak i takav, on je pun ličnih i bračnih izazova, a ono što ovu priču čini upravo neodoljivom jesu jedan sjajan i pomalo uvrnut humor, te jednostavan stil, koji vas tjeraju da okrećete stranice i navijate za Mateu svim srcem, onako kako se navija za domaći tim!
.
Okvirna priča ovog nagrađenog romana prvenca možda i djeluje malo izvjesno, ali nekoga kao što je Matea sigurno do sada niste upoznali. Ustvari lažem – nekoga kao što je Matea sasvim sigurno ćete u nekome prepoznati. Možda i u sebi?
.
Čitajte Ćersti. Čitajte debitantska djela. Ona tako često pričaju priče koje kao da su oslobođene ambicija, priče koje, eto, tek svjedoče o životima malih ljudi. A ima li čega čudesnijeg od toga?
.
Uzgred budi rečeno, ono je nagrađeno i skandinavskom nagradom Tarjej Vesos i to možda nekome ne znači mnogo. Nakon ove pročitane priče, na tu preporuku sa korice mogu samo da klimnem glavom, pogladim korice i stavim je negdje blizu. Ipak je Matea MM. Ali da ne ulazim baš u svako intimiziranje sa pročitanim djelom…
.
..čitaonica.. 
Volim neobične priče. Volim one koje govore o neminovnosti, o načinima na koji se ljudi nose s izvesnim događajima. Na um mi dođe Selimovićevo Ostrvo. Ima l’ paralele?
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Osim podvlačenja crte u jednoj zreloj životnoj dobi, ne baš. Ostrvo je teška, introspektivna, priča upozorenja, istinska „teška kategorija“…
Norveška priča – u poređenju s njim – djeluje prozračnije, (pero) laganije, iako govori o ozbiljnim temama, ali sama junakinja, Matea, ne dopušta sebi razočaranje svojim životom jer joj, pa, nije ostalo mnogo toga nad čim bi bila razočarana. Ona je život proživjela „mimo svijeta“ i jedan događaj je budi, što je dovodi u niz što tragičnih što komičnih promišljanja o tome kako protresti sopstveni život.
Zbog ove priče teško je posmatrati i sopstvene komšije istim očima. I ne samo komšije…
Rečenice su jednostavne, tok misli odvija se kao u kakvog dječinjeg uma…ma baš mi je nešto – sjela! =o)
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Bas dobra recenzija! Citala sam knjigu prosle godine,bas u ovo vreme, i dalje mi je u secanju.. Verovatno zato sto o onome o cemu Matea prica i mi sami nosimo.. 🙂
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Da, i meni je neobično godila ova priča, iako sa Skandinavcima nikada nisam načisto… =o)
Nešto je dječije i nevino u opisu sile koja je centar Mateinog svemira i drži sav njen svijet – ljubavi prema Epsilonu.
Pozdrav ti, Jelena!
Milka
Sviđa mi seSviđa mi se