.
Prvi put bilo je to 1990. u benkovačkoj Osnovnoj školi Petar Zečević (kada je, zahvaljujući zadarskoj grupi Riva, Zagreb bio domaćin Evroviziji i pobjedi Tota Kotunja sa numerom simboličnog, za skora kasnija doba, naslova: Insieme – 1992, i.e. Zajedno – 1992).
Drugi put – 1991. u budvanskoj Osnovnoj školi Stjepan Mitrov Ljubiša.
Treći – 1993. u kumodraškoj Osnovnoj školi Vojvoda Stepa.
Četvrti put, u banjalučkoj Gimnaziji 1995. godine, više niko nikoga nije izvodio pred tablu sa uvodom „Ovo je naša nova učenica, a vaša drugarica…“. Bilo nas je previše.
***
Pet glasova pričaju svaki svoju i priču o jedanaestogodišnjem Željku Niševiću iz Oćestova: glas drugara i drugarice iz razreda, glas nastavnika istorije, glas razrednog starješine i, na kraju, glas njegove majke. A Željko je dječak koji je u ovom štivu jedva progovorio.
.
Jedna je ovo priča, jedna u hiljadu, ma jedna u desetinama i stotinama hiljada priča, lijepa kao „crveno julsko nebo“, topla kao ljubav odrasloga brata prema sestri i bolna poput osjećanja koje se u djetetu nastani nakon učinjene mu velike nepravde.
.
.
Priča je ovo o besmislu rata, koji samelje jednako i život sam i ono što u njega tek treba da se razvije – dječiju nevinost, sitne godine i slobodu da se sanja, želi i teži da bude. Pisana je tintom umočenom u nekakvu kao Dunav modru sjetu, koja se na momente raspukne kao zora u sve nijanse crvene, a da bi, eto, zavarala i pogled i misao da je ovo sad i ovdje stvarnije od svega što je bilo i što će doći.
.
S mnogim teškim lektirama, što obimom, što pisanim arhaičnim originalnim i jezicima prevoda, bore se naša djeca u školama. Bilo bi lijepo kada bi se u to more naslova nekako udjenule Petodinarke. Djeca lako prepoznaju suštinu jednostavne, bolne, ljudske priče, posebno ako je došla iz dječinjih usta. Onda ni pojmovi kao što su rat, odgovornost, zrelost, dobro, zlo, drugarstvo, saosjećanje, razumijevanje, strah ili ljubav ne zahtijevaju tomove objašnjenja, ne djeluju gradivno apstraktno, obavezno.
.
Zaista bih voljela da Petodinarke dođu do školaraca. Bila bi zasigurno važan dio učenja, ali i odrastanja!
.
Goran Dakić imao je 11 godina onda kada je zaključeno odsustvo rata. Evo ponovo dječinjeg glasa, koji priča o nekim od najvećih ratnih gubitaka. I to kako!
.
..čitaonica.. 
Kad ti napraviš tako suptilnu vinjetu od prikaza, ja kao poslušno đače samo klimam glavom i beležim, naivno se nadajući da ću takve rečenice pronaći i štivu za preporuku. 😍 Ne sumnjam da je priča iz dečjih usta topla i potresna, divan stil bi bio samo bonus.
Sviđa mi seSviđa se 2 people
Priča o onoj djeci koja su u ružnim vremenima na svoja pleća preuzela odgovornost odraslih – nije mi strana, pa mi ni ova u tom smislu nije donijela nešto sasvim novo. Ali kompozicija i stil ovog romana ono su čime me je kupio od prvih stranica!
Ne znam šta je ovo, u posljednje vrijeme čitam dosta sjajnih priča nekih novih – uslovno rečeno – autora. Zaista uživam! A Petodinarke snažno preporučujem!
I hajde nečije spiskove i ja da ojadim… =o)
Pozdrav ti, Živka!..
M.
Sviđa mi seSviđa se 2 people
Ajme, Milka. Pa, poslije onog tog uvoda mi je srce već prokrvarilo. Nisam morala dalje da čitam. A Petodinarke su zaista za lektiru, ćopićevski tople. A Dakić, kako to fino i jednostavno napisa recenzent njegovih Mrlja na šanku, „poznaje sve riječi“. Predivan prikaz kao i inače svi tvoji koji duboko proniknu.
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Kuma moja i ja uvijek sa smijehom prepričavamo naše beogradsko sretanje u OŠ Vojvoda Stepa. Naime, nakon uvoda naše profesorice matematike, ja sam bila upućena da sjednem u prvu klupu, na mjesto pored nje. Ona je, sasvim neočekivano, zagrlila stolicu i rekla „ne može ovde, ovo je Majino mesto, ona će sad doći“. Nakon toga, najprije smo se Maja i ja družile, ali nas dvije smo nastavile da trajemo… =o)
Ovo je neobično tužna, topla i modra priča. „Ćopićevska“ zvuči baš na mjestu!
Hvala ti što svraćaš!..
M.
Sviđa mi seSviđa mi se